Reciklaža tema, reciklaža misli
Fejsbuk komentiranja nisu moj stil. Još manje mi je stil najnovijiji hit- način- savjetodavnog obraćanja, reelsi, koji dopiru do širih masa, no onda isto tako masovno nestaju u bezličnost mentalnog uljenjivanja i oglupljivanja. Ta videa su malčice bolje upakirane štetne vradžbine od onih priprostih, lako uočljivih štetnih vradžbina tipa savjeti celebrityja o tome kako su uspjeli u životu,a koje žene halapljivo čitaju u ženskim magazinima u frizerajima. Znam o čemu govorim , jer zbog umora i dokolice u datom času tome pokleknem i ja, pa se poslije osjećam iscrpljeno i boli me mozak. Ista iscrpljenost koja me obuzima i nakon besciljnog surfanja po internetu više od pola sata- skroz mi je isti efekt. Pod svjetlima vrhunskih profesionalnih fotografa, vizažista i foto shopa, silne uspješne osobe keze nam se u svojim najsavršenijim izdanjima, a popratni članci nas submisivno siluju na bar dijelić te uspješnosti, koja je, po njihovoj kvazilogici za svakoga od nas izvediva, ali samo ako budemo dovoljno uporni i imali Viziju. Na takvim fotografijama friška rodilja sa nedavno katapultiranom bebom izgleda ko za reklamu kozmetičkih proizvoda - besprijekorna frizura, izmanikirani nokti ,ona se u predivnoj bijeloj svilenoj bluzi blaženo smiješi, držeći slatku bebu koja mirno gleda ili spava, dok nam članak usput besramno implicira da bi to trebalo biti pod normalno i da bi sve (postrodilje ) trebale tako izgledati. Naravno da nisam pobornik verzije u kojoj ih treba slikati realno, što bi značilo raščupane , neispavanog pogleda ko da su u bazenu gemišta gnjurile otvorenih očiju te sa razvučenim majicama koje su pune mrlja od mlijeka iz sise, ili tragova bljuckanja nakon što se beba podrignula.Pričam o pretencioznim i bezobrazno glupim tekstovima koji idu uz te fotke, a koji vrijeđaju inteligenciju ili još gore, kod labilnijih žena čine da se osjećaju manje vrijednima jer one, zamisli čuda, ne izgledaju ili nisu izgledale tako.
Vratit ću se reelsima. Brzi, kratki, oštri, prodorni videi o smislu života, savjeti o međuljudskim odnosima, produhovljene rečenice koje lagano klize po ekranu mobitela a iza toga pozadinski ćire slike zvijezda, svemirskog prostranstva ili cvijeća te hrpa savjeta tipa ŠTO NIPOŠTO NE SMIJETE ČINITI, su vraški ovisnički za gledanje i istovremeno isprazni za poludit. Mozak pune štetnim aditivima isto onako kako želudac puni vrećica čipsa koji tunkaš u u majonezu. Poklanjamo pažnju nekim bezimenim likovima koji se snimaju sjedeći u svojim kućnim foteljama i lukavo su našli recept da svoje trkeljanje vješto prodaju publici koja traži spas i rješenja za svoje nieispunjene živote.Isprazni su jer ih je previše na istu foru , a zato što ih se prebrzo konzumira i časkom preleti, ne uspijevamo ih probaviti čak ni ako su pametni, ne stignemo razmisliti o tome što je rečeno, ne stignemo sebe osluhnuti, a ponajmanje rečeno pokušati primijeniti u praksi. Samo žderemo još, još, još, daj još tih savjeta, što grozničavije skrolanje, to brži zaborav. I potom iscrpljenost.
Uostalom, koje li su to više n o v e teme o kojima bi iko više mogao pisati i govoriti, a da budu friške i nadahnjujuće ? Govorim o temama koje su sve drugo osim predvidivih- političkih - plačenićkih. Muško -ženski odnosi, vječni rat spolova i pobunjene emancipirane žene - amazonke u ratu na mužjake bez pitanja gdje takvih uopće više ima ? Kako probuditi duhovnost u sebi bez pitanja imam li je uopće? Kako biti savršena mama, žena , kurva, kuharica i poslovna žena i to sve odjednom( to je još davno objasnila Jerry Hall ). Teme se samo recikliraju a mi kolektivno postajemo sve tupaviji i površniji, što se više tome predajemo. Nama poznati Svijet se treba vratiti čitanju knjiga, dugotrajnom finom procesu za mozak i njegovo punjenje. Namamo vremena za čitanje ? Imamo, ukoliko ga na dnevnoj bazi zamijenimo, umjesto mahnitog internet surfanja i razmjene silnog broja whatsapp poruka sa raznoraznim bitnim i nebitnim ljudima, a koje i nisu prava komunikacija već površno bljezgarenje. Ko se nakon jednog dana više sjeća o čemu smo jučer "pričali "u porukama? Ne sjećamo se ni na kraju tog dana, a kamoli sutradan. No čak su i poruke riječima postale zahtjevniji nivo; u zadnje vrijeme šibaju se slike ili memovi, što je još komotniji i površniji način komunikacije. Jer, za pokoju rečenicu treba i malo razmisliti, da se ikakva sroči.
Da li mi se čini ili je seks jedina nereciklirana tema?
