Krdo divljih konja
Rano sam naučila čitati i ubrzo krenula u osvajački pohod na dječju knjižnicu. Ko da sam na natjecanju, tamo sam strusila svu dječju literaturu, potom me čopila žeđ i glad za još, za knjigama koje tada nisam u potpunosti kužila, ali sam ih proždirala ko da su ljetni sladoled iz aparata sa kvartovskog placa , kojeg sam ko klinka brzo i lizala i gutala jer se munjevito topio pod vrućim ljetnim Suncem. Ovo zvuči kao da pišem o seksu ali, ( još ) ne, ovo je samo pristojni intro.
Sama sebi sam bila važna što čitam ne-dječje knjige, a prvenstveno što ih ponešto i osjećam. Razumjela ih nisam. Pisala sam i Dnevnik čitanja pa sam si bila i super pametna, onako kako su vjerojatno sami sebi pametni književni kritičari. Uglavnom, svijet knjiga bio je začetak mojih puzzla osobnosti u kojoj oduvijek imam mišljenje o svemu, jer od kad znam za sebe Primjećujem sve i Zapažam sve (meni su ta dva pojma potpuna razlika u doživljaju! ). A to "sve" je ono što je meni sve, drugima vjerojatno ništa. Od puno tih " sve" , misli su mi često bile ko krdo konja koji dižu prašinu u galopu i sumanuto jure stepama. Ponekad sam divlje konje pokušavala obuzdavati raznoraznim učenjima uvijek novih stvari, plesom , seksom , meditacijom , sumanutim vježbanjem, kuhanjem ( pri tome mislim na sadomazo verziju kuhanja koja se umjetnički zove kompulzivno nakuhavanje; u toj ekspresivnoj vrsti kuhanja svaka bujica misli poprati novi lonac na šparetu, pa tada na šparetu nastane gužva - svaki lonac se bori za što bolje pozicioniranje na svom ringu a svako jelo u loncu se natječe za što kreativniji okus jer svi su različiti, no o tome u jednoj od budućih pričica ).Kompulzivno pak brisanje prašine i pospremanje me nikad nije dotaklo.
U jednoj fazi pisala sam i osobni Dnevnik, no nakon nekog vremena, čitajući ga unatrag, sama sam sebi bila prozirna.
Sada znam da je pisati o sebi meni skroz dosadno, bolje je pisati o drugima , sakrivajući sebe u njima ili izmišljajući sebe u njima ili kučkasto ( od riječi: kučka ) se koristiti njima kako bi izmišljala novu sebe. Evo dakle, pisanje neka bude moja emotivna psihoterapija, a snaga terapije vjerojatno ovisi o stanju na skladištu ostalih gore nabrojanih terapija.
Sigurno znam: svoje divlje konje ja ne želim obuzdati . Ja ih ne želim ukrotiti. Želim ih samo povremeno zadovoljno promatrati, kao što promatra Indijanac sa vrha brijega , za razliku od pijanog kauboja kojem je konj utekao u slobodu, sa onim divljima, pa ih uz viskijevsko štucanje zatečeno bulji.
Svo ostalo vrijeme moji divlji konji neka nesputano galopiraju. U protivnom, meni je dosadno i predvidivo.
