Za vrijeme početka trajanja mojih raznih" tečajeva" duhovne obnove ( o čemu sam pričala u prethodnom poglavlju Dnevnika ), tješila sam se da mi nejebica čini dobro jer sada samu sebe poslagujem na miru, bez euforične i delirične smetnje zvane Seks (koja stalno izaziva ovisnost i grozničavu glad za zadovoljavanjem ne samo pi*ke već i za zadovoljavanjem svog Ega, glad za sviđanjem, za potvrdom). A sve to dekoncentrira. Nakon toga je uslijedila faza smiraja; u pokušaju da nanjušim i čujem svoju povezanost sa sobom, načulila sam uši ko lovački pas, našiljila nos i čekala da vidim da li sam se promijenila. Jesam. Ljudi koje sam prije tolerirala odjednom su mi počeli ići na živce, hrana za utjehu koju sam nekada kompulzivno žderala , počela mi je sjedati na želudac, mjesta na koja sam mahnito izlazila počela su mi biti dosadna, drastično mi se smanjila tolerancija na alkohol, a moji snovi kojih sam se nekad fragmentrano sjećala u sekundama, sada su postali ko kratkometražni filmovi u boji. Sve se izoštrilo. Postala sam osjetljivija no ikad prije. A onda sam užasnuta shvatila koliko je vremena prošlo od seksualnog života i to me bacilo u zabrinutost. Ima li sada normalnih izgrađenih frajera kojima je seks u vezi esencijalna potreba a da nisu Tinder jednonoćni? Ima li još dovoljno slobodnih muškaraca čije oči u zrelim godinama ne izgledaju ko u mlohavih otužnih dedeka ? Da li sam uopće još seksualno privlačna? Da li je nastupila zastara na moje seksualne vibracije? Da li mi je ishlapjela ona naeletrizirana magija kojom sam znala privući muškarca ? Da li su moji sokovi presušili ?! Da li sam muškarcima postala NEVIDLJIVA ?!??? Dame, da li znate o čemu pričam ?